Moralna revolucija nadbiskupa Paglije prikriva 'neprizivni interes' - monsignor Melina
Melina je na LaNuovaBq.it (20. lipnja) odgovorio na intervju koji je Paglia dao Settimana Newsu 21. svibnja.
"Zastiranje neizrecivog interesa"
Melinaova najupečatljivija optužba dolazi pri kraju njegovog eseja: "Pagliina djela nisu bila potaknuta teološkim razlozima, već ideološkom kritikom Instituta."
On sugerira da ideologija služi za prikrivanje dubljih motiva: "Ideologija, kako nas je naučio Karl Marx, služi kao paravan za nepriznatljiv interes."
Melina sugerira da je potiskivanje možda proizašlo iz uvjerenja da je tradicionalno crkveno učenje o braku i obitelji "nerazumno" i "neprikladno za praksu".
"Nema činjenica, samo tumačenja" – Nietzsche
Melina optužuje Pagliinu paradigmu da se temelji na "načelu imanencije svojstvenom modernizmu", gdje interpretacija ima prednost nad objektivnom stvarnošću.
Pozivajući se na Nietzscheovu izreku: "Ne postoje činjenice, samo interpretacije", Melina tvrdi da se doktrina preoblikuje pod utjecajem povijesnih okolnosti, umjesto da služi kao stabilna mjera istine.
Za Melinu, ovo nije tek pastoralna promjena, već usvajanje filozofskih premisa koje su prethodni pape identificirali kao intelektualno jezgro modernizma.
Savjest kao izvor moralne norme
Doktrinalno srce Melinina napada odnosi se na savjest. On tvrdi da nova paradigma koju promiče Paglia dodjeljuje subjektivnoj savjesti ulogu koju katolička moralna teologija ne može prihvatiti.
Umjesto da savjest sudi o činu prema objektivnoj moralnoj istini, savjest riskira postati sam izvor norme.
Melina to naziva "istinitom hipertrofijom savjesti".
On kaže da ovaj pristup upija moralnu normu u savjest: "Na taj način se poriču moralni apsolutumi."
Pagliina paradigma potkopava nauku enciklike Veritatis Splendor, osobito doktrinu da su neki čini suštinski zli i nikada se ne mogu opravdati okolnostima.
"Koje moralo Crkva želi?"
Još jedan cilj je ideja "moguće dobra".
Melina kaže da u Pagliinom pristupu "moguće dobro" postaje kriterij za odlučivanje o tome koja je moralna norma zapravo obvezujuća. Za Melinu to svodi kršćansku moralnost na ono što ranjeni čovjek trenutno može podnijeti, a ne na ono što milost čini mogućim.
Za Melinu, spor se vodi o smjeru cijele Crkve. Ili će Crkva nastaviti propovijedati veličinu ljudskog poziva u Kristu, ili će taj poziv prilagoditi prema dolje, do granica palog čovjeka.
On suprotstavlja dvije mogućnosti: umanjenu moralnost koja opravdava slabost ili moralnost koja vjeruje da milost može preobraziti osobu.
Za Melina, suzbijanje izvornog Instituta Ivana Pavla II. u konačnici nije bilo stvar akademske restrukturacije, već zamjene teologije usmjerene na milost, obraćenje i objektivnu moralnu istinu.
AI prijevod